Close


Spomen područje Donja Gradina Memorijalni Centar

Godina projektovanja
2015
Godina izgradnje
xxxx
Status
konkurs
Lokacija
Donja Gradina

Spomen područje Donja Gradina Memorijalni Centar

Sanjam čudesne prostore. Prostore koji se dižu i glatko zatvaraju; bez početka, bez kraja…

… Znači li projektovanje memorijalnog centra u spomen području „Donja Gradina“ potragu za Kanovom formom samo u metafizičkom? Ili je suvišno i lako potrošivo simbolizmom odgovarati na slojevitost zadatka? Teži li projekat prostora GROBLjA DONjA GRADINA atmosferi odlaska i praznine, a oblik objekta memorijalnog centra vječnom i monumentalnom.

Mora li spomen područje biti Rocijev (Aldo Rossi) „grad mrtvih“? Spomen područje nije ni grad mrtvih, ni živih, već slika ljudi koji posjećuju i odlaze, slika onih koji žive. Potrebno im je mjesto oproštaja, zaštićeno i natkriveno. Betonski kubus sa muzejom, maketom kompleksa Jasenovac i Donja Gradina, komemoracioni trg i nadstrešnica u produžetku koja drži sve na okupu, vjerskih objekata „na otvorenom“ onih koji su tu stradali.

Staza koja vodi kroz Vukića kućudo skele kojom su svi ubijeni stigli na svoje zadnje putovanje, bilo do „Topole užasa“, „Fabrike sapuna“ ili ravno u grobnicu. Prostorna koncepcija prizašla iz potrebe da se sva ta mjesta užasa objedine u jedinstvenu cjelinu i obilježe onako kako su zatečena na terenu. Želja za hladom ljeti i suncem zimi, zelja za vraćanjem duga odmakla je od razmišljanjao groblju kao „humkama sa čempresima“.
Zanemarujući dijelom socijalno značenje smrti; prostorne odnose su projektovali potraga za osjećajem „lijepe tuge“, a ne tjeskobe.

Mjerilo čovjeka i mjerilo ljudskosti. Groblje- spomen područje „Donja Gradina“ nije grad umrlih, nego prpostor živih. Živih koji pamte. Projekat se želi oduprijeti nametanju slika i simboličkom, a metafizičko prepustiti onome koji opraštga i ostaje. „Ne htjeti građevinom izazvati emocije, nego ih dopuštati.“ (Peter Zumthor, „Misli o arhitekturi“ ).

U Donjoj Gradini jednom od stratišta sistema jasenovačkih logora smrti postojale su i postoje samo grobnice. Na desnoj obali Save objekti nisu ni trebali, a jedan od zatečenih „Bukića kuća“ korišćen je za privremeni boravak, u trajanju od najduže jedan dan, prije ubijanja. Na lijevoj obali rijeke na prostoru „Jasenovac logor br. 3“, koji je formiran novembra 1941. godine i bio jedan od najstrašnijih mjesta zločina 1966. godine je sagrađen spomenik „Kameni cvijet“, a memorijalni kompleks Jasenovac – Donja Gradina je obuhvatio prostor na lijevoj (Jasenovac) i desnoj (Donja Gradina) obali Save.

Otvaranje jasenovačkog memorijala jedan je od događaja, kako navodi M. Jergović u svom tekstu B. Bogdanović Kameni cvijet „… nikad nije ni otvoren. Svečanost je započela govorom jednog partizanskog borca, hrvatskog Srbina… ali ga niko nije slušao, nego se odjednom masa pokrenulai ni od koga vođena, posla prema kilometar udaljenom „Kamenom cvijetu“. Preko praznog polja trčale su žene u crnom, zabrađene maramama, ljudi u godinama, djeca iz prošlog rata, padali su jedni po drugima, ridali i trčali dalje, kao da će tamo, ispod spomenika negoga naći.“ A tamo „…na svakom spomeniku postoji u čiju slavu i u ime koje vjere se memorijal podiže. Kod Bogdana toga nema, samo u kamen uklesani stohovi I. G Kovačića umirujuća metafizika žrtve. Tihost sušta.“Rijetki preživjeli i njihovi potomci kao i svi mi njihovi sunarodnici smo 1991. godine i osnivanjem Republike Hrvatske ostali i bez tog obilježja,a  spomen područje Jasenovac- Donja Gradina je podijeljeno na dvije države.

Donja gradina se našla u republici Srpskoj gdje je formirana Javna ustanova spomen područje Donja Gradina proglašena za nepokretno dobro od izuzetnog značaja za Republiku Srpsku. Godine 2012. usvojen je program uređenja i regulacioni plan koji tretira prostor površine 750 hektara. Samo spomen područje je oko 136 hektara koji obuhvata brojna stratišta, ispitana i neispitana grobna polja.